Toga predvečerja na groblju nije bilo nikoga. Zapuhao je povjetarac, a trstika zašuštala. Starac koji se ondje zatekao zatreptao je, pomalo smeten. Stoji u prolazu između grobnih spomenika i najednom mu nije jasno što ondje radi. U daljini se bijeli kapelica, a iz pozadine dopire uobičajen šum valova. Ali nigdje žive duše, a po svemu sudeći ni ičeg značajnog što ga je moglo potaknuti da ovamo svrati.

Pogleda nadolje i zapazi da nosi svoje pohabane klompe, kao i traperice, za dva-tri broja prevelike jer je bio naglo smršavio. Od zimskog ga mistrala grije iznošen pulover, s ušivenim krokodilom izblijedjelim i napola otpalim. Tu je i jarkocrveni prsluk koji običava nositi na čamcu. Bogu hvala, pomisli, barem ga nakon dugo vremena ne probadaju koljena, a i u križima kao da mu je lakše. Neobična li dana.

Osvrne se unaokolo da potakne sjećanje, ali uzalud. Iz navike posegne u džep po Rothmans, da se malo opusti. Kutije nije bilo, pa je razočarano frknuo.

Onda osjeti da ga grebe grlo. Posegne i u drugi džepić, ali ni od pljoske ni traga. Tȁ kako je mogao biti tako glup da zaboravi i vinjak? Opet je odbio poslušati Adu i jutros popiti tabletu…

Postajao je tako časak na povjetarcu, lutajući u mislima. Kad se trgnuo, osvijestio je da se dotle češao po žilama išaranoj ruci, ali da nije napipao prsten. Obori mutne oči i, zaista, ugleda na prstu tek liniju svjetlije puti.

„Ah“, uzdahne, polako se mireći s činjenicom da ga sjećanje izdaje. Ada ga na to svakodnevno podsjeća, ali on nato odmahuje rukom.

Još se časak prepusti mislima, ponesen šumom mora, šuštanjem trstike i miomirisom soli u zraku. Volio je on Susak, uistinu, onakav sićušan i spokojan, udaljen od civilizacije… A kako i ne bi, kad je na otoku proveo život… Možda mu je sjećanje i zakržljalo, pomisli sa spokojnim smiješkom, ali ne posve. Čak i sad, mogao je vidjeti ozarenu majku kako ga dočekuje poslije nastave, kao da je i sad pred njim; mogao je opipati čvrstu ribarsku mrežu iz očeva čamca; okusiti mladenačku nevinost dok je sa svojom ljubavi sanjario o budućnosti; čuti gudače s vlastite svadbe, ali i opaziti neka draga lica sretna i nasmijana, od kojih nijednog više nije bilo; namirisati lale i astre, jednako opojne kao i onomad dok su mu krasile kuću…

…no onda mu u misli nagrne i onaj prokleti bolnički hodnik, pa liječnikov pogled prožet bolnom konačnošću, pa opraštanje s kolijevkom koju su kupili ispunjeni nadom, pa Adino suzama umrljano lice, pa vika i dreka, pa dimom ispunjena krčma, pa Rothmans i čaša vinjaka…

On odmahne glavom i korakne. Ruke mu drhte sve jače, grlo grebe sve žešće. Želeći se što prije otresti onih misli, stao je iščitavati imena pokojnika. Svako lice s nadgrobnih slika kao da ga je hladnokrvno osuđivalo.

Neočekivano, ruke i noge mu se odrežu, usnica poskoči, a oči raskolače; na jednom spomeniku zlatilo se upečatljivo ime, a niže su ga promatrale otužne oči.

Ada. Njegova Ada! I to mrtva, a da nije ni znao!

Da ga nije obuzeo šok, niz ulubljene obraze grunule bi mu suze. Međutim je onako izbezumljeno blejao u slova, nijem poput grobova oko sebe. Misli mu je obuzela samo Ada, njegova Ada, njegova golubica, njegov ljiljan među trnjem.

Zaboga, zaboga – otkad mu je to supruga mrtva?

Svrnuo je pogled na vodoravni nadgrobni kamen. Na njemu nije bilo ničeg doli ugašene svjećice, te sasušena bijela kaćuna koji je nemirno trzao na povjetarcu. Starcu proleti kroz glavu da bi grob trebao biti prekrit obiljem buketa, stručaka, aranžmana, dekoracija i svijeća, a ne jednom ugašenom svjećicom.

Ruke mu polete po džepovima u nadi da je možda previdio pljosku, ili barem cigarete, ali ništa – sad u sebi divlje prokune vlastitu zaboravljivost. Ali tad mu sine da je već ranije znao da je Ada mrtva, pa mu bude barem za trunčicu lakše. Da, da, minule su već brojne zime otkako se ona s jednosmjernom kartom ukrcala na vlak, a on s nestrpljenjem čekao idući voz da pođe za njom. Samo što ovaj predugo ne stiže.

Svejedno, opsjeda ga sve jača drhtavica. A u grlu ga grebe pijesak.

Treba mu piće, pod hitno.

Pogleda natrag prema uklesanim slovima. Zamijeti da je ondje i ime i slika nekoga stranca s naočalama, nekog Mladena. A Ada više ne nosi njegovo prezime, kao što ga je nosila dugi niz godina, već Mladenovo. Kad je još malo bolje pogledao, ona i stranac umrli su na isti dan.

Uto mu iz dubine sjećanja navre ona demonska uspomena, ona u kojoj dohvaća pušku, a tijelo mu izgara od osvetoljubiva bijesa. Začas će je potisnuti u tamnicu iz koje je klisnula, a sve kako ne bi šenuo pameću. Već zna: potrčat će s groblja, odlutati nekamo dalje na otok, pozaboravljati sve čega se sjetio, i sutradan se nanovo zateći ovdje.

Lice mu se izobličilo od posvemašnja užasa, a ruka skočila prema sljepoočnici da potvrdi vlastite strahove; lubanju mu je ondje već godinama brazdila krvava prostrijelna rana.

Tad zapuše povjetarac, a trstika zašušti.

Toga predvečerja na groblju nije bilo nikoga.