U IME RODA, MANJINA I KLIME – JE LI WOKE ZAMIJENIO RELIGIJU?

Britanski biolog Richard Dawkins i američki filozof Peter Boghossian, obojica na glasu kao kritički mislioci, nedavno su na podcastu razmatrali takozvanu hipotezu supstitucije (engl. substitution hypothesis). Hipoteza je to da je religija neizbježna: sad pošto su odbacili tradicionalne religije poput kršćanstva, ljudi su novonastalu “duhovnu rupu” ispunili woke ideologijom, pa se najednom pridržavaju nekih novih dogmi, proglašavaju neistomišljenike hereticima, negiraju stvarnost i klanjaju se svježim idolima. U nevidljivoj zagradi iza toga kao da povremeno sramežljivo izvire nešto poput: “…hajdemo se radije vratiti kršćanstvu.”

Dawkins i Boghossian nisu jedini koji razmatraju hipotezu supstitucije. Dotaknuli su je se i popularni politički komentatori poput Bena Shapira, Jordana Petersona, Konstantina Kisina i drugih. Sadašnjem porastu ludila na ljevici, tvrde pobornici ove hipoteze, uvelike je doprinio novi ateizam, pokret koji je cvjetao 2000.-ih. Podsjetimo se, novi ateizam iskrsnuo je uglavnom kao reakcija na napade 11. rujna (potaknute religijskim fundamentalizmom) i kreacionizam (koji se u SAD-u nametao kao jednako validna alternativa evolucionizmu). No – tvrde gore navedeni konzervativni mislioci – premda je novi ateizam pridonio padu stope kršćanstva na Zapadu, pridonio je i stvaranju novih religija, pa bi za društvo bilo najmudrije da izradimo vremeplov, vratimo se u 2000.-e i srežemo taj korijen u začetku.

Kad se spominju nove religije, uglavnom se cilja na woke. U današnje vrijeme, bio bi to nespretan pojam koji obuhvaća različite ideje i obrasce ponašanja koji naizgled često idu ruku pod ruku. Vežemo ga uz ljevičarsku politiku identiteta, antirasizam, društvenu pravdu, rodne teorije, feminizam, postmodernizam, multikulturalizam, antireligioznost (s bizarnim izuzetkom islama), kulturni relativizam, ekološku osviještenost, aktivizam, ali i žestok osjećaj pravovjerja, kao i neprijateljstvo prema neistomišljenicima. Brojni wokeovci studenti su koji na sveučilištima suzbijaju slobodu izražavanja, aktivisti koji ruše kipove povijesnih ličnosti i oskvrnjuju talijansku kulturnu baštinu, tviteraši koji inzistiraju na postojanju spektra rodova, blentave holivudske zvijezde i djelatnici velikih korporacija. Nekima sve to na van nalikuje na zaluđene pristaše nove religije u kojoj su svećenici zamijenjeni znanstvenicima, Raj Utopijom, Apokalipsa klimatskim promjenama, izabrani narod crncima, Amalečani bijelcima, a Krist Billom Gatesom.

Već na prvu wokeu manjkaju neke od najznačajnijih odrednica religija. Nema ovdje ishodišne svete knjige, metafizičkih postulata, božjih poslanika, ili redovnih religijskih rituala i ceremonija. I dakako da nema, kad woke nije kodificiran, jedinstven sustav. Sam pojam neprecizan je i olako se baca unaokolo. Odnosi se na dijapazon obrazaca ponašanja i ideja, od kojih su neke pokatkad kontradiktorne i ne dolijeću u tandemu. Primjerice, prosvjednik protiv klimatskih promjena nije nužno zastupnik rodne teorije; kulturni relativist možda mrzi veganstvo; osoba koja smatra da obitavamo u patrijarhatu osuđuje rušenje kipova; zagovaratelj progresivna poreza ne otkazuje konzervativce na X-u. Pa ipak, stavovi i postupci poput nabrojanih redovito se pakiraju kao kakva uniformna “woke ideologija”. Čim posegnemo za pojmom “ideologije”, već smo nadomak toga da “ideologiju” preobrazimo u “religiju”, a zastupnike takvih stajališta prozovemo vjernicima. U svakom slučaju, pojednostavljujemo složeno stanje svijeta; u našoj generalizaciji ljevica i woke postaju gotovo sinonimi, premda u stvarnosti govorimo o milijunima zasebnih Homo sapiensa s međusobno različitim, nijansiranim mišljenjima u vezi čitava spektra društvenopolitičkih sudova, od kojih, istinu govoreći, neki često i idu ruku pod ruku. A da je pojam woke problematičan govori nam i statistika: 49 % američkih demokrata smatralo se wokeovcima, dok je ostatak odbijao tu etiketu, nije bio siguran prihvaća li je, ili nije imao pojma što ona uopće znači. Dakle, i ljudi koje obilježavamo kao wokeovce nisu složni u njegovu značenju, niti se poistovjećuju s tim nazivljem (usporedbe radi, kršćanin će uvijek prihvatiti etiketu kršćanina, bez obzira na denominaciju). Imajmo problematiku samog pojma na umu tijekom daljnjeg razlaganja.

Da stvar bude gora, i pojam religije jednako je nezgrapan. Njome obilježavamo sustave poput monoteističkih abrahamskih religija, one politeističke poput nordijskih i slavenskih, tradicije i folklorno praznovjerje poput šintoizma, ali i filozofske ideologije poput džainizma. I tako se u hipotezi supstitucije jedan apstraktan pojam uspoređuje s drugim apstraktnim pojmom, pružajući nam dovoljno fleksibilnosti da iščitamo paralele između jednog i drugog, želimo li iz kakvog ideološkog razloga učiniti takvo što. Ali, što je, tu je: bacimo sad oko na najpopularnije argumente hipoteze supstitucije.

Krenimo od najvećeg predstavnika novog ateizma. U online eseju naslovljenom Odgovor Jordanu Petersonu (kontroverzni je kanadski psiholog ranije na njega svalio djelomičnu krivnju zbog pojave wokea), Dawkins na pitanje je li woke nova religija odgovora da nije – ali isključivo uklonimo li supernaturalizam iz definicije religije. U suprotnom, veli on, woke je religija zahvaljujući trima sastavnicama:

1) lova na vještice;

2) nasljedne krivnje;

3) transupstancijacije (pretvaranja krvi i vode u Tijelo i Krv Kristovu tijekom mise).

Naime, pobornici wokea proganjaju neistomišljenike u “kulturi otkazivanja” poput modernih inkvizitora: protestiraju prije i za vrijeme njihovih govora, javno ih osuđuju na X-u, prijete i vrijeđaju ih, vape za njihovim ostavkama, bojkotiraju ih. Što se tiče nasljedne krivnje, Dawkins povlači paralelu između iskonskog grijeha naslijeđenog od Adama, te srama koji bi prema wokeu svi bijelci trebali osjećati zbog rasističke i kolonijalističke europske prošlosti. Napokon, kao što se hostija i vino doslovce preobražavaju u tijelo i krv Kristovu u rimokatolicizmu (“stvarna Kristova prisutnost u euharistiji”), tako se i u wokeu čovjek doslovce pretvara iz muškarca u ženu i obratno.

Svakako smo slobodni osuditi brojne postupke wokeovaca i iščitati sličnost između njihova i ponašanja nekih vjernika. Ne iznenađuje da su Dawkins i Boghossian skloni tomu, budući da su i sami žrtve radikalnih ljevičara: između ostaloga, Boghossian se osjećao prisiljenim dati otkaz na sveučilištu za koje je smatrao da guši potragu za istinom zbog ideologije, a Dawkins je retroaktivno lišen nagrade Humanista godine iz 1996. zbog navodnih transfobnih tvitova. No, osude wokea na stranu – koliko je smislen argument uvaženog biologa?

Kako bismo skup određenih ideja mogli prozvati religijom, za Dawkinsa je dovoljno kao kriterije odabrati agresivnu netoleranciju prema neistomišljenicima, te dva specifična teološka postulata rimokatolicizma. Problem leži u tomu što lov na vještice, nasljedna krivnja i transupstancijacija nisu zajedničke sastavnice svih, ili barem većine, religija. Čak i unutar samog kršćanstva, primjerice u protestantizmu, transupstancijacija nije validan koncept. Na nasljednu krivnju ne nailazimo u drugim religijama poput judaizma, islama, šintoizma ili džainizma.

Možda je Dawkins, povlačeći dvije paralele s teološkim postulatima, naginjao tomu da wokeovci negiraju empirijsku stvarnost, kao što smatra da takvo što čine i vjernici. Potvrdilo bi to i njegovo i Boghossianovo opetovano zgražanje nad time što neki wokeovci tobože tvrde da biološki muškarac može zatrudnjeti. No obojica na podcastu zapadaju u neformalnu pogrešku strašila (engl. straw man), zaklapajući oči na činjenicu da oprečna strana razdjeljuje pojam roda od spola. Problematika wokea ne počiva u negiranju empirijske stvarnosti, već lingvističkim smicalicama. Wokeovci se mogu kritizirati ukazivanjem na, primjerice, logičke skokove u argumentaciji, implicitno propagiranje rodnih stereotipa, ili pak općenitu nepraktičnost jezične uporabe za kakvu se zalažu. Ali ne strašilom. Neki među njima možda negiraju biološki usađene razlike između muškaraca i žena, pozivajući se na upitne studije, ali fenomen je širi od wokea i tradicionalnih religija: neki odbijaju prihvatiti stvarnost klimatskih promjena, općenitu učinkovitost tradicionalnih cjepiva (na stranu mRNA), ili Zemljinu okruglost. Zločinac iza ovoga fenomena jest sklonost potvrdi (engl. confirmation bias), naš poriv da se priklanjamo informacijama koje odgovaraju našim postojećim uvjerenjima.

Treća Dawkinsova sastavnica već odzvanja legitimno. Woke netolerancija neuobičajeno je agresivna – dovoljno je prisjetiti se napada na J. K. Rowling zbog navodne transfobije, ispada protiv Jordana Petersona jer se usprotivio određenom zakonu, prostačkih uvreda na Boghossianov račun zato što je stajao s transparentom pred sveučilištem, ili možda studentski pokušaj izbacivanja don Damira Stojića s tribine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu – i po njoj najviše nalikuje religijskom ekstremizmu. Ali – naglašavam – religijskom ekstremizmu, ne obrascima ponašanja većine vjernika najpopularnijih religija. Ako ste ateist poput Dawkinsa, vjerojatno ste mišljenja kako se netolerancija potiče u većini religija, ponegdje više, ponegdje manje, ali ne isključujući kršćanstvo i judaizam. Ako ste pak zapadnjački konzervativac poput Shapira, religijsku netoleranciju vezivat ćete uz onu kontroverznu posljednju religiju iz abrahamske Top 3 ljestvice. Bez obzira na izvor religijske netolerancije, njezina primjena u praksi opće je poznata. Nesumnjivo, ekstremizam nekih wokeovaca koji podrazumijeva agresivnu netoleranciju odražava religijski ekstremizam. Međutim, bilo bi nepošteno zbog ekstremističkog ponašanja proglasiti sve one izmiješane i različite wokeovce vjernicima, već neke od njih ekstremistima, ili barem radikalima. Isto tako rasist iz Arkansasa nije vjernik samo zato što mu je nakana istrijebiti sve crnce s američkog juga. Nije vjernik ni pristaša mekartizma iz 1940-ih ili 50-ih koji proganja komuniste u SAD-u. Nije vjernica ni sufražetkinja iz 1910-ih kod koje se radikalizam manifestira u obliku umjetničkog vandalizma. Ali, da – ekstremizam i radikalizam vanjske promatrače svakako podsjeća na gorljivu predanost kakvoj ideologiji, premda – a ovo je bitno za naglasiti – njezino je ishodište osjećaj ispravnosti vlastitih stavova, pomiješan sa željom za promjenom.

Boghossian, pak, na podcastu iznosi kako je tijekom 2000-ih pala stopa religioznosti, a oko 2012. godine zapažen je porast u woke stavovima. I ima pravo. Prvo je počela padati stopa religioznosti, kasnije je zavladao woke. No, prisjetimo se razlike između korelacije i kauzalnosti: to što jedan događaj prethodi drugome ne znači da ga je i uzrokovao. Tijekom 2000-ih ne samo da se izmijenila stopa religioznosti, srozala se i stopa nasilja, samoubojstava i beskućnika, povisila ona globalna terorizma, ekonomske nejednakosti i društvenih mreža, a svijet je bio zaluđen Harryjem Potterom. Možda su se zbog novonastale netolerancije prema muslimanima, potaknute džihadom, ljevičari zaslijepili pretjeranom tolerancijom i okrenuli wokeu? Možda je to bilo zbog njihove neizloženosti kriminalu, zahvaljujući kojoj su počeli živjeti u La La Landu gdje čak i benigne riječi poput “crnca” ili “prostitutke” djeluju kao zločin? Možda su odrastajući u Hogwartsu stekli crno-bijeli pogled na stvarnost? Drugim riječima, kako znamo da je od bezbroj čimbenika upravo pad stope religioznosti glavni uzročnik pojave wokea?

Prema Pew Researchu, stopa vjernika bila je u opipljivoj silaznoj putanji još od ranih 1990-ih. Ovi podaci svjedoče u prilog tomu da novi ateizam nije proizveo ireligioznost, već ju možda tek blago ubrzao: on je posljedica sve većeg broja nevjernika, ne glavni uzrok. Ali, da izbjegnemo zapadanje u neformalnu pogrešku strašila, argument je da je novi ateizam pridonio ireligioznosti, što je dalo maha wokeu. Danas 29 % Amerikanaca tvrdi da “nema religije”, ali 1996. ta je stopa iznosila 12 %. Zašto onda tih 12 % u 90-ima nije stvorilo nove religije? Dobre stare 90-e u Americi ne pamtimo po dogmatičnim manijakalnim pokretima, već po post-hladnoratovskom blagostanju, hip-hopu, PlayStationu, pagerima, Spice Girlsima i Punoj kući. Ako je i bilo novih “religija”, one su ili izdahnule, ili su dovoljno zanemarive a da ih ne smatramo širokim društvenim problemom. Reći ćemo da su možda trebale prohujati godine, a broj se nevjernika povisiti prije no što se ideologija poput wokea rasplamsa. Možda. Ali manjak nekih novih “religija” u 90-ima trebao bi nam barem malo poljuljati samopouzdanje da je hipoteza supstitucije točna.

Hipoteza je empirijski provjerljiva i na drukčiji način. Nacije s visokom stopom nominalnih ateista ili nevjernika poput Ujedinjena Kraljevstva, Švedske ili Norveške svakako će biti optužene za woke zločine (premda u njima jača politička desnica, što upućuje na to da se pozamašan dio neradikalnih stanovnika budi iz drijemeža i buni na politiku radikalne ljevice). No, što je s drugim uvelike nereligioznim državama poput Češke, Estonije, Japana ili Južne Koreje? One imaju neke od najviših stopa nevjernika, pa bi čovjek očekivao da ondje divljaju raznorazne bizarne novonastale religije. Međutim, ono što čujemo odatle jest – tišina. Slobodni smo na popis priključiti i nacije poput Švicarske, Albanije, Bugarske i Litve, koje imaju veliku stopu nevjernika, a koje nisu prožete wokeom. Možda eksplozija religija nabrojane države tek iščekuje u budućnosti. Možda tradicijski karakter, primjerice, šintoizma u Japanu i konfucijanizma u Južnoj Koreji, “štiti” ove nacije od stvaranja ili priključenja svježijim sustavima, dok su države poput Češke i Estonije statistička anomalija. No, zasad nemamo dovoljno velik uzorak da pouzdano zaključimo kako društva s visokom stopom nereligioznosti nužno zamjenjuju tradicionalne religije novima, što bi bilo očekivano kad bi hipoteza supstitucije bila istinita.

Unaokolo kruži i još jedan popularan argument za hipotezu supstitucije. O “duhovnoj rupi” koja mora biti popunjena govorio je i Jordan Peterson, pozivajući se na Friedricha Nietzschea. Prema njegovoj interpretaciji ovog njemačkog filozofa, “ubili” smo Boga koncem 19. stoljeća, pa naša duhovna rupa vapi prazna, željna popunjavanja kakvim svježim religijskim svjetonazorom poput wokea. Peterson bi vjerojatno inzistirao da smo ovom fenomenu posvjedočili već u 20. stoljeću kad smo duhovnu rupu zatrpali nacizmom i komunizmom, dok je današnji woke tek nova inačica bezbožnih religija.

Prema Petersonovoj interpretaciji, Nietzsche je prognozirao da će novonastala duhovna rupa dovesti do golemih katastrofa u 20. stoljeću. Jedan od citata koji kao dokaz izlažu pobornici spomenutog argumenta potječe iz Nietzscheove knjige Ecce homo:

“Jer kad se Istina bude borila protiv tisućljetnih laži bit će udarnih valova, potresa, premještanja brda i dolina kakvih svijet nikad nije zamišljao u vlastitim snovima. Koncept “politike” tad postaje potpuno apsorbiran u sferu spiritualna carstva. Svi moćni svjetovi drevnog reda društvenog poretka razneseni su u svemir – jer svi se temelje na lažima: bit će ratova kakvih nikad prije nije bilo na svijetu. Tek poslije mene bit će velike politike na Zemlji.”

Kao što čini i Peterson, dostatno je proučiti nacističke i komunističke zločine kako bismo potvrdili Nietzscheovu prognozu (i vratili se kršćanstvu, premda bi se na takav prijedlog i sâm njemački filozof razgnjevio). Pa, da je Nietzsche iznio nešto specifičnije od generičnih apokaliptičnih predviđanja da će “biti ratova kakvih nikad prije nije bilo na svijetu”, mogli bismo impresionirano klimnuti glavom i priznati da je brkonja vidovnjački talent. Želite li izigravati Babu Vangu, najjednostavnije će biti prognozirati katastrofu – njih, Bogu hvala, imamo napretek. Nietzsche je identičnu stvar mogao reći u 16. stoljeću, pa bismo naknadno opravdavali njegovo upozorenje upirući prstom u destruktivni Tridesetogodišnji rat; u 17. st. bismo njegovoj prognozi retroaktivno pripisivali originalni svjetski rat, Sedmogodišnji; u 18. Napoleonske ratove; a vidi vraga, iz gledišta 19. hvatamo se za Prvi i Drugi svjetski rat.

Štoviše, Svjetski ratovi nisu se vodili zato što se “Istina borila protiv tisućljetnih laži”. Prvi nije bio posljedica nekakvog imaginarnog pada stope kršćanstva na Zapadu, već složenog skupa čimbenika koji uključuju romantični militarizam, imperijalizam, nacionalizam, džingoizam, teritorijalne nesuglasice, klimavi međunarodni poredak i domino efekt pri kojem su nacije povukle saveznike u sukob. Ratovi su se od pamtivijeka nizali i prije čuvenog Velikog rata, pa nema potrebe pretpostavljati da je uzrok ovog najednom bio povijesna anomalija. Drugi je pak bio posljedica Prvog, uglavnom osveta ponižene i ekonomski devastirane Njemačke. Usput rečeno, nikakvi “moćni svjetovi drevnog reda društvenog poretka” nisu bili “razneseni u svemir”. Da su se drevne civilizacije poput Egipta, Perzije, Kine i Indije sukobile zbog Istine i tisućljetnih laži, a njihove granice posljedično iščezle s globusa, onda bismo mogli priznati da je Nietzscheova kristalna kugla nešto i predvidjela. Nietzsche je možda upozoravao na nešto kudikamo gore od Prvog i Drugog svjetskog rata (možda nešto nalik na sukob civilizacija, poput sekularnog Zapada protiv islamskog svijeta?). Takvo što tek nas možda čeka, pošteno – ali o tomu će suditi budućnost.

Svjetski ratovi ipak su bili drukčiji, reći ćemo, jer razaranja na takvoj razini nikad prije nisu viđena. Ali razaranje ide ukorak s razvitkom tehnologije. Ne samo da je razvoj telekomunikacija i prometa povezao čitav planet, čime su u jedinstven rat mogle stupiti nacije iz najudaljenijih geografskih kutaka, nego se najednom bitke više nisu vodile mačevima, kopljima, mušketama i drvenim brodovljem, već tenkovima, avionima, granatama, minama i bojnim otrovom. A za to što nam se razaranje usjeklo u pamćenje krive su fotografske kamere koje su horor s bojišta mogle dugotrajno zabilježiti u našu kolektivnu svijest. Prije 20. stoljeća, ratove smo vizualno pamtili putem ponekad komičnih, ponekad veličanstvenih ulja na platnu, koja su pritom od nas udaljavala brutalnost prikazanih događaja. A razvoj tehnologije (i nacionalizma) osigurao je plodno tlo za genocid. Da je francuska kraljica Katarina de Medici u 16. stoljeću raspolagala željeznicom i plinskim komorama, možda bi hugenote trijebila sustavno kao što je to Hitler činio Židovima, pa bismo Bartolomejsku noć pamtili kao Bartolomejsku godinu. A da je Mojsije posjedovao nuklearnu bombu, možda bi mu Jahve naredio da je ispusti na Amalečane pa bi Levant skončao kao Hiroshima ili Nagasaki.

Nacizam nije bio posljedica duhovne rupe. Čitav Treći Reich sastojao se od više od 95 % kršćanskog stanovništva, a Nacistička stranka konkretno većinom je bila protestantske vjeroispovijesti, u manjoj mjeri rimokatoličke. Prema tomu, nacisti očito uglavnom nisu bili ni ateisti (osim ako ne izjednačimo pojam ateizma i antihumanizma, što je ne samo definicijski pogrešno, već i intelektualno neiskreno). Nema ni potrebe praviti mentalnu gimnastiku kako bismo izbjegli činjenicu da su ljudi koji su se smatrali kršćanima bili sposobni za takve zločine. Bjelodano je da su mnogi kršćani tijekom protekla dva tisućljeća ubijali i razarali. A želimo li pronaći zločine kršćana po čudovišnosti jednake nacističkima, dovoljno je osvrnuti se na ustaše koji su neporecivo zagovarali Boga i Hrvate. Ako su ustaše zaslužne za neopisive zločine – a tobožnju duhovnu rupu nisu ispunili nekršćanskim religijama, jer su bili rimokatolici – ne moramo zagovarati klimavu hipotezu da su nacisti duhovnu rupu ispunili novom religijom. Očito je moguće biti kršćanin i nacist i ustaša, koliko god to paradoksalno zvučalo. Slobodni smo proglasiti takve nakaze lažnim kršćanima, licemjerima ili Farizejima, ali argument i dalje stoji: već su bili vjernici, molili se, posjećivali crkve i klanjali se Bogu, zadovoljavajući time vlastitu duhovnost. Homo sapiens spreman je na moralno izopačeno djelovanje bez obzira na stanje “duhovne rupe”. Ako pak ustaški i nacistički zločini nisu dostatni da potkrijepe ovu tezu, razmotrimo klanje između Tutua i Hutsija u Ruandi, naciji s jednom od najviših stopa kršćana u Africi; Ratove u Jugoslaviji, kad su se rimokatolici, pravoslavci i muslimani tamanili u maniri dobrog starog “bratstva i jedinstva”; genocid koji su muslimanski Turci u Osmanskom Carstvu izvršili nad Armencima. Petersonovi zaključci labavi su inzistira li da je nacizam bio posljedica duhovne rupe.

Što je s komunizmom? Jesu li njime svoju duhovnu rupu popunili novonastali ateisti u 20. stoljeću? Pa, ako kršćani mogu postati nacisti, onda jednako tako i ateisti mogu postati komunisti. Komunistički pokret spletom povijesnih okolnosti rasplamsao se zbog istog mehanizma zbog kojeg se moglo rasplamsati kršćanstvo, nacizam, ili woke. (Nešto kasnije bit će govora o tomu zašto je tako.)

Hipoteza supstitucije također se hvata za woke ekstremiste ili radikale. Što je sa svim onim ateistima – primjerice, Česima ili Estoncima – koji nisu woke, niti su se zbog tobožnje duhovne rupe zakačili za nove sustave vjerovanja? Ako vam neki wokeovci djeluju radikalno, prisjetite se da vam je pogled na njih filtriran: po definiciji su radikali upečatljive osobe, političari koji ugađaju glasačima, šaroliki borbeni aktivisti s transparentima, drski forumaši iz komora jeka. Ljevičar koji nije woke ne piše YouTube komentare pod rodnim videozapisima jer ih ni ne gleda, ne nosi transparente jer ne protestira, a još manje proziva ljude zbog transfobije na Redditu jer mu takvo što niti ne pada na pamet. Prosječnoj osobi koja naprosto ne vjeruje u metafiziku živo se fućka za društvenopolitičke ideologije, komunizam i neoliberalizam, kulturni imperijalizam, kulturnu aproprijaciju, ili kritičku rasnu teoriju. Možda će se i na prvu s kakvom woke idejom složiti, ne pridajući argumentima previše pozornosti, jer po glavi joj se mota nešto deseto: najvažnija su joj pitanja hoće li pobijediti Dinamo ili Hajduk, treba li skoknuti za vikend na Bled, kad će smazati sushi, i zašto joj dovraga partner/ica ne odgovara na WhatsApp. O politici će podrobnije mućnuti glavom tek kad je osjeti na vlastitoj koži, što je i slučaj kod sadašnjih woke nacija u kojima se budi uspavana opozicija. Primjerice, u Britaniji se stopa stanovnika koji vjeruju da prosječna osoba može promijeniti vlastiti spol na rodnom listu s 53 % iz 2019. srozala na 30 %; u SAD-u je stopa Amerikanaca koji tvrde da je rod određen spolom pri rođenju uzdigla s 54 % iz 2017. na 60 %; u Belgiji je u porastu antiislamski osjećaj; a Švedska se napokon sjetila strože regulirati imigraciju. Tko bi rekao da je razuman otpor protiv nekih aspekata wokea uzeo maha, a prosječnoj osobi dozlogrdila diktatura šačice glasnih radikalnih ljevičara?

***

Nije problematično što je osoba woke, reći ćemo, već to što odbija promijeniti mišljenje. Stoga, očito se nekritički drži dogmi svojeg plemena, pa je time jednako religiozna kao i rimokatolik koji vjeruje u bezgrešno začeće ili uznesenje. Ovakav stav pretpostavlja dva elementa: da jedna strana iznosi posve racionalne argumente utemeljene na istini, te da su ljudi uopće voljni mijenjati mišljenje. O prvom ovdje ne može biti govora. Na svakom je pojedincu da zasebno procijeni što je smisleno, a što nije. (Možda je strana koja napada tobožnje dogmatičare zapravo zaslijepljena?) Što se tiče drugoga, tko je sklon promjeni mišljenja? Američki kompozitor Paul Simon u svojim je stihovima uobličio ovaj toliko ljudski fenomen: / People hearing without listening / ili / Still a man hears what he wants to hear and disregards the rest /.

Još smo manje voljni praviti ustupke kad su na meti društvenopolitička mišljenja koja zastupamo. Pokušajte uvjeriti hinduista da njegovi vjerski postulati nisu u doticaju sa stvarnošću ili Ku-Klux-Klanovca s Reddita da je besmisleno biti rasist – nećete uspjeti. Uvjerite Željku Markić da gejevi smiju sklopiti brak ili Jelenu Veljaču da koncept femicida diskriminira muškarce – nećete uspjeti. Uskočite u vremeplov i uvjerite ludita iz Velike Britanije da je nemoralno iz protesta razbijati industrijske strojeve – nećete uspjeti. Uvjerite autonomaša iz 19. stoljeća koji zagovara samostalnost slavo-dalmatinske nacije da je Dalmacija Hrvatska – nećete uspjeti. Napokon, iskreno odgovorimo sami sebi: koje smo značajno društvenopolitičko mišljenje mi promijenili otkako smo imali 16 godina?

U riječima poduzetnika Elona Muska, ljudi ne mijenjaju stavove – oni umru. “Dogmatično” se hvatamo za vlastita uvjerenja ne zato što nam to nužno nalaže kakav sekularni katekizam, već zato što smo zaslijepljeni kognitivnim pristranostima, formalnim i neformalnim pogreškama, manjkom znanja, društvenim konformizmom i emocijama… a možda i zato što pokatkad druga strana naprosto nije uvjerljiva. Tobožnja dogmatičnost kakvu desničari, centristi, ili pak umjereniji ljevičari iščitavaju kod dijela ljevice nije inherentna wokeu, već dobrom starom Homo sapiensu općenito.

Dolijevajući ulje na vatru, stvar postaje i složenija. Primjerice, religijsku metafiziku naizgled je jednostavno osporiti jer su njezine tvrdnje empirijske prirode. Ali društvenopolitička pitanja u kakva zalaze wokeovci, poput pobačaja, slobode govora, smrtne kazne, imigracije, novčane nejednakosti, javnog zdravstva ili prava na oružje ne pripadaju istoj kategoriji, onoj s objektivno točnim odgovorima. Ona su pitanja vrijednosne, ne empirijske naravi. U najboljem slučaju, odgovori su na njih intersubjektivni (većina će ih prihvatiti) i/ili utilitaristički (pogreškom i pokušajem saznat ćemo koja rješenja najviše pridonose društvenom blagostanju definiranom prema proizvoljnim kriterijima). Wokeovci vrednuju svijet drukčije od nas i slobodni su ne prihvatiti naše vrijednosne sudove, baš kao što smo mi slobodni uzvratiti jednakom mjerom. A ako je ljudima toliko teško promijeniti mišljenje kad su empirijski sudovi pod povećalom, kao što je upečatljivo u religijskom kontekstu, zašto očekujemo da ćemo uspjeti samo tako promijeniti nečije vrijednosne sudove?

***

Postoji i alternativna hipoteza koja objašnjava raširenost i borbenost wokea: pojava Interneta i, konkretnije, društvenih mreža. Internet je eksplodirao svršetkom 1990-ih, a pametni telefoni i društvene mreže univerzalno se raširile početkom 2010-ih, precizno u vrijeme koje Boghossian označava kao uspon wokea. Kao što na temelju dostupnih studija ističe ugledni američki psiholog Jonathan Haidt u članku “Why the Past 10 Years Have Been Uniquely Stupid”, društvene mreže raspirile su društvenu fragmentaciju, tribalizam, političku polarizaciju, kulturu prozivanja, aktivnost internetskih trolova, vidljivost ekstremnih stavova, kognitivne pristranosti, teorije zavjera i nepovjerenje prema demokratskim institucijama. Naravno, i ovdje vrijedi razlika između korelacije i kauzalnosti, što će reći da ne možemo sa stopostotnom sigurnošću kriviti Internet i društvene mreže, ali prema sve većoj bujici studija na tu temu, izgledi su na njihovoj strani.

Da je Internet osumnjičenik broj jedan iza popularizacije wokea govori nam još nešto. Hipoteza supstitucije opisuje podskup ljevičara kao pripadnike nove religije, ali zaklapa oči na slične “religije” koje niču s desnice: trampizam, QAnon, Društvo ravne Zemlje. Primjerice, kult omiljenog narančastog demagoga ponesen je u tolikoj mjeri da je masa njegovih radikalnih pobornika 2021. godine, u duhu promašene inačice Francuske revolucije, divljački nagrnula u Capitol, životno ugrozila članove Kongresa, i sklepala vješala da jednom zauvijek skrati muke potpredsjedniku Mikeu Penceu. QAnonci su uvjereni da se Trump potajno borio protiv zle pedofilske kabale i da će na dan “Oluje” ili “Događaja” uhapsiti ili smaknuti neprijatelje, što neuobičajeno miriši na Krista i posljednji sud. Društvo ravne Zemlje vjeruje u budalaštinu otpisanu još u helenističkoj Grčkoj, redovito organizira konvencije, a toliko je alijeniralo šire društvo da su njezini članovi romantične partnere prisiljeni tražiti na Facebook grupi “Flat Earth Match”.

Postavimo li trampiste, QAnonce, ravnozemljaše – i kršćanine – u Vennove dijagrame, nesumnjivo ćemo primijetiti kako nove religije s desnice ne mogu biti nove religije, jer njihovi sljedbenici već su vjernici sa svetom knjigom u rukama, relikvijama na oltaru i idolima na zidovima. U suprotnom, suočeni smo s dva zaključka: moguće je istovremeno slijediti više od jedne religije, što zvuči pomalo nategnuto; ili, pak, trampisti, QAnon, Društvo ravne zemlje i slični pokreti nisu religije. Možda ćemo povući crtu između nabrojanih pokreta i wokea, i dalje ustrajući na tomu da je u potonjem ipak nešto drukčije. Ali ako društvene mreže, komore jeke i internetski algoritmi radikaliziraju jednu stranu koja uglavnom jest religiozna, onda nema potrebe vjerovati da se identično ne može događati s drugom stranom koja uglavnom nije religiozna. Internetska radikalizacija manifestira se na međusobno različite načine, ali religioznost očito nije presudan čimbenik u pojedinčevoj otvorenosti prema njoj.

Vratimo se nakratko u 1960-e. Obilovale su pokretima, nastojanjima, organizacijama i aktivizmom koji kao da su odraz današnjeg wokea. Dovoljno je navesti hipije, jipije, bitnike, Crne pantere, slobodnu ljubav, Marš na Washington, antivijetnamske prosvjede, Johna i Yoko, ljeto ljubavi, kulturu droga, ili možda zaluđen pokušaj levitacije Pentagona.

Možda je woke trend, intelektualan modni izričaj poput onih iz 60-ih. Možda će s vremenom utihnuti u maniri hipija, jipija i Crnih pantera; dotle će ga na životu održavati Internet, ali i korporacije i institucije koje ga promoviraju. Sredinom 2000.-ih, na Internetu je bilo pomodno glumiti “militantnog” ateista, ali u 2010-ima na novi ateizam gledalo se kao na ofucanu temu, poput tinejdžerske faze koju je netko prerastao (“Joj, sve te blentave argumente imao sam s 13 godina!”). U 2010-ima woke je preuzeo funkciju pomodne intelektualne struje, pa možemo pretpostaviti da će možda i on biti zamijenjen nečim novim. Istina, to ne znači da neće opet kasnije iskrsnuti u nekom sličnom obliku, ali budući da ranije navedena statistika pokazuje porast otpora prema radikalnoj ljevici, moguće je da će za koju godinu naprosto iščeznuti iz javnog diskursa, a mi jedva da ćemo išta više slušati o patrijarhatu, kulturnoj aproprijaciji ili rodnim zamjenicama. Pridodajmo tomu rjeđu uporabu društvenih mreža zahvaljujući većoj svijesti o njihovoj štetnosti, te modifikacije algoritama kako bi se suzbile komore jeke, i budućnost izgleda svjetlije.

Možda nam trenutačno čitava lepeza woke ideja djeluje pogubno po društvo. Međutim, osvijestimo nedaću fenomena prezentizma: iz današnja gledišta donosimo vrijednosne sudove u vezi prošlosti koji nam se čine očitima, ali samo zato što smo odrasli u kulturi u kojoj se oni uzimaju zdravo za gotovo, premda nekoć njihova ispravnost nije bila nimalo bjelodana. Da smo u 60-ima živjeli u SAD-u, možda bismo s gorčinom promatrali iznenadnu pojavu dugih kosa, psihodelično šarenu odjeću, “degradaciju kulture” u obliku prostačkog rock ‘n’ rolla, ili ukidanje segregacije, pritom jadikujući kako liberalne struje vuku društvo u propast (“Budimo odvojeni ali jednaki”, možda bismo rekli). Ali iz gledišta prosječne osobe današnjice svatko smije nositi što mu se prohtje, pjesme bendova poput Rolling Stonesa, Doorsa ili Creama smatraju se klasicima, a za veliku je većinu rasna segregacija nezamisliva. Budimo otvoreni i promišljajmo dugoročno. Možda će pojedini aspekti koje vežemo uz woke budućim naraštajima djelovati kao očigledno moralno ispravan pokret, dok ćemo ono što će se pokazati negativnim odbaciti. Tek ćemo iz budućeg gledišta moći objektivnije sagledati koja je ideja unutar lepeze “woke ideologije” izvršila pozitivan utjecaj na društvo, a koju valja ukloniti zbog nepremostive štete.

***

Ako duhovna rupa i jest prisutna u ljudima, bismo li je osjetili da religije nije ni bilo? Gotovo nam je nezamislivo da uopće nemamo vjere. Francuzi su tijekom Francuske revolucije na mjesto tradicionalne religije postavili Kult razuma (može li išta biti paradoksalnije od toga?) i poslije Kult Vrhovnog Bića. Komunistički sustavi u promašenom su potezu religiju nominalno zamijenili ateizmom. Ali, redak na našem formularu ljudskosti, u kojem se crne slova RELIGIJA, a iza kojih slijedi sudbonosna dvotočka, ne samo da možda može ostati prazan, već možda može biti i naprosto – izbrisan.

Odrastamo li u religioznoj zajednici gdje nam od najranijih dana okolina nameće koncept da nakon smrti nastavljamo postojati, i da nas usprkos svemu osobni Bog vječito i bezuvjetno voli, tko pri zdravoj pameti ne bi osjećao da odbacivanjem vjere nešto gubi? S druge strane, prihvaćanje da su naturalistički argumenti smisleniji od teoloških pogubna je emotivna investicija: značilo bi to priznavanje da smo velik dio života proveli u sramotnoj kognitivnoj zabludi, da su naša obitelj i zajednica svi odreda u krivu, da više nikad nećemo vidjeti bližnje koje smo izgubili, da život nema zacrtan smisao, i da je svemir u konačnici bezdušan prema nama.

Osobno, kao netko tko naprosto nije uvjeren u istinitost ijedne religije, premda je otvoren prema njima, nikad me nisu pretjerano proganjala pitanja o kakvima često pričaju vjernici. Ni moji bliski prijatelji bez vjere ne kukaju da im u životu nedostaje štogod transcendentalno, niti je itko među njima zbog toga depresivni nihilist, beskrupulozan sociopat, ili hedonistički drogeraš. Ipak, razgovarajući s onima koji naginju spiritualnosti i religiji, ne mogu zaklopiti oči na činjenicu da su neki od njih – uglavnom bivši agnostici – priznali kako su prije pronalaska vjere tragali za “nečime”, ili da ih je proganjao strah od smrti i manjak smisla. Moji prijatelji i ja možda smo naprosto bili te sreće da se nismo zamarali takvim problemima. Ali drugima očito nisu podijeljene jednake karte. Da sam imao samo nešto veći strah od smrti, ili da me uporno oblijetalo pitanje smisla, možda bih sad pohađao nedjeljne mise i uživao u meditativnom osjećaju molitvi. Neki ljudi vjerojatno naprosto po prirodi inkliniraju religijama. U svakom slučaju, njihovim životima one pružaju stabilnost, osjećaj poretka i pravde, smisla i nade. I zaista: prema statistici, aktivni vjernici u prosjeku su sretniji od nevjernika.

Sad zamislimo društvo u kojem religije nije ni bilo. Nedjeljom idemo na Cvjetni trg na kavu umjesto na misu. U školi ne slušamo Vjeronauk, nego Etiku. Kad vas dijete pita što se događa nakon smrti, iskreno kažemo: “Ne znamo.” Možda u takvom svijetu nove naraštaje ne bi proganjala konačnost života – kao što ne proganja brojne Japance ili Koreance – niti bismo se zamarali ljudskom svrhom na svemirskoj razini. A oni koji bi imali manje sreće možda bi probleme otklanjali drukčijim putem, pronalazeći smisao u brizi o vlastitoj djeci ili radu za mjesnu zajednicu, a strah od smrti ublažujući izmjenom gledišta, prihvaćanjem njezine neminovnosti ili odlaskom k psihologu. Možda. No, to što nas na onom formularu već od rođenja iščekuje redak RELIGIJA bocka nas da nešto i upišemo, naspram toga da ga ostavimo praznim.

Da je tomu tako, vidljivo je iz toga da se redak popunjava čak i ako osoba ne osjeća potrebu za religijom. Poznajem pojedince za koje pouzdano znam da su ateisti ili agnostici, ali su na posljednjem popisu stanovništva utipkali da su rimokatolici. Kad sam im napomenuo da su neiskreni, budući da odbacuju temeljne kršćanske postulate poput iskonskog grijeha ili Kristova otkupljenja na križu, a još manje pohađaju nedjeljne mise, idu na ispovijed i vjeruju u devet anđeoskih korova, djelovali su zbunjeno više nego išta drugo. “Ali imam sve sakramente”, rekli bi mi. “Tako sam odgojen. I, mislim, pa očito nisam musliman.” Između ostalog, ovdje izviru neformalne pogreške pozivanja na tradiciju (engl. appeal to tradition), kad nešto smatramo istinitim samo zato što se to smatralo istinitim u prošlosti, te lažne dileme (engl. false dilemma), kad višestruki izbor sužavamo na dvije opcije. Ali prozvati spomenute nevjernike kršćanima uvreda je predanim vjernicima koji se aktivno trude živjeti u Kristu i vjeruju u teološke doktrine. Pa ipak, isprazna etiketa ukorijenila se kao neraskidiv dio identiteta ovih pojedinaca. A ako, dakle, prazan redak ne mogu zamisliti ni oni koji su ateisti i agnostici, ne iznenađuje da redak popunjavaju – tad i u praktičnom smislu – skupine kojima se odmalena propagirala ideja života nakon smrti ili konačnog smisla života.

I tako, religijska pripadnost i dalje vidljivo opstoji, bilo nominalno, bilo praktično. Pridodamo li tomu povijesne primjere poput Kulta razuma ili ateizma komunističkih sustava, navođeni smo na zaključak da je religija nešto inherentno i neizbrisivo. Međutim, ovaj je zaključak upitan. Naime, partikularno odbacivanje religije nije novi fenomen, ali uzlazan, globalni trend odbacivanja religije jest. Argument da su narodi od pamtivijeka imali neku vrstu vjere i kako je pripadnost religijskim sustavima stoga neizbježna nije dostatan da podrži hipotezu supstitucije. Današnje razdoblje radikalno je drukčije od bilo kojeg u povijesti. Naime, vjera u nešto “više” dolazi intuitivno, pa nije ni čudo da je većina ljudskog stanovništva tijekom povijesti pripadala nekoj vjeroispovijesti. No, uspostavljanje istine na temelju subjektivnih spoznaja nepouzdana je i nepreporučljiva metoda koja često tjera na stranputicu: prvi su dojmovi varljivi, naš predosjećaj da će se nešto odviti ovako ili onako zakazuje, izgleda nam da se Sunce obrće oko Zemlje, da je Blijeda plava točka zapravo Blijeda plava ravnica, da su dvije dužine optičke varke različitih duljina, ili da je haljina zlatna. Istini se najbolje primičemo znanstvenom metodom koja se oslanja na objektivno, rigorozno, kritičko ispitivanje temeljeno na eksperimentalnom testiranju. Znanstvena metoda ozbiljno se počela primjenjivati tek prije koje stoljeće, dok su nam njezini plodovi nadomak ruke dostupni tek – danas.

Svoje mišljenje možemo mijenjati tek s priljevom novih dokaza, a dokaza koji su unazad nekoliko stoljeća ozbiljno doveli u pitanje teološki model svijeta i više je nego dovoljno. Spoznaje iz biologije, kozmologije, fizike, kemije, geologije, psihologije i drugih znanosti nisu bile dostupne tijekom povijesti. Ne iznenađuje da su briljantni umovi poput Atanazija, Martina Luthera, Johannesa Keplera, Isaaca Newtona, Ruđera Boškovića ili Jean-Jacquesa Rousseaua bili vjernici. Radili su s onodobno dostupnim podacima i dolazili do logički validnih zaključaka. Međutim, njihovim jednadžbama nedostajali su drugi čimbenici koji bi ih naveli na drukčije logički validne zaključke: nisu imali blage veze o evoluciji, stanicama, genima, abiogenezi, Velikom prasku, fosilnim ostacima australopiteka, dinosaurusima, socijalnom intuicionizmu ili kognitivnim pristranostima. Ali nama danas ne manjkaju takvi podaci, što kod sve većeg udjela stanovništva baca sumnju na teološki model svijeta. Usto, okretanje leđa tradicionalnim religijama uzrokovano je i drugim čimbenicima, od kojih su neki površni, a ne utemeljeni na zdravom skepticizmu. Riječ je o vlastitim vrijednosnim sudovima, gađenju pred moralno upitnim odlomcima iz svetih knjiga, odrastanju u nereligioznim obiteljima, vidljivosti vjerskog radikalizma i fanaticizma, pomodnoj pobuni protiv kršćanstva, svećeničkom licemjerju, ili bujici vijesti o pedofiliji unutar Rimokatoličke crkve.

Živimo u razdoblju u kojem pripadnost tradicionalnim religijama opada. Nastavi li se takav trend, možda hipotetske duhovne rupe u nekom trenutku neće ni biti, a ako je i bude, pretpostavljam da će proganjati dio stanovništva, ne većinu. No, ako je odbacivanje tradicionalnih religija zamislivo, zašto se onda čini neumitnim da se neki od nas iznova i iznova kače za sustave i pokrete, bilo woke, nacizam, marksizam, ili scijentologiju?

***

Ako kršćani mogu biti nacisti ili ustaše, wokeovci mahati duginom zastavom i otkazivati neistomišljenike, desničari od Trumpa praviti kult ličnosti, a ljevičari paliti gradove nakon ubojstva Georgea Floyda, što nam to govori o stanju čovječanstva? Pa, u srži čitave stvari jest kolektiv čimbenika koji nas proganjaju od pamtivijeka: tribalizam, konformizam, unutargrupni favoritizam, intuicionizam, praznovjerje, pravovjerje, zaslijepljena skupina (engl. groupthink), želja za ritualima i ceremonijama, potraga za smislom, strah, manjak znanja, iracionalnost, i još poneka nedaća. Jedna od hipoteza o nastanku religija predlaže da je vjera ništa drugo doli nusprodukt brojnih evolucijskih adaptacija i čimbenika poput nabrojanih. Ako je istinita, ne iznenađuje da jednaka mašinerija obrće kotačiće u pozadini fenomena kao što su woke, nacizam, ustaštvo, kultovi ličnosti, sekte, ili čak zaluđena pripadnost zajednicama piramidalnih shema.

Međutim, postojanje ovakvih čimbenika ne mora rezultirati kobnim posezanjem za ideologijama. Kao što sam rekao i ranije, javno nevidljiv dio stanovništva već i sad nije pristaša nekog pokreta ili pripadnik precizno zacrtana sustava, poput možda prosječnog Čeha ili mojih prijatelja. U svakom slučaju, protiv čimbenika iz gornjeg odlomka možemo se boriti. Slobodni smo smatrati se Zagrepčaninom i Hrvatom, ali i Europljaninom, Zapadnjakom i “globalnim stanovnikom”; u redu je osjećati blagonaklonost prema istomišljenicima, ali to ne znači ophoditi se prema neistomišljenicima s nepoštovanjem i agresijom; važno je osvijestiti kako je intuicija nepouzdana i varljiva, a kako za praznovjerje nema validnih dokaza; želju za smislom možemo zadovoljiti na različite načine, a uvijek nam ostaje dodatno se obrazovati i nastojati se voditi razumom.

Napokon, još jedna premisa kao da se prišuljala u hipotezu supstitucije. Nekako kao da se pretpostavlja da bi pojedinci koji su odbacili tradicionalno religijsko praznovjerje trebali biti kritički mislioci. I novi ateisti opisivali su ih kao takve. Međutim, pogriješili su, a pogrešna je i implicitna pretpostavka hipoteze supstitucije. Ne treba nam pretjerana doza racionalnosti ili intelektualne snage kako bismo u suvremeno doba procijenili da knjiga prožeta kontradikcijama stara više od tisućljeća i nije baš najpouzdaniji izvor empirijske istine; da nikakav vojskovođa nije oblijetao nebesa na krilatom konju ili Židov hodao po vodi; ili da se ono što nam mjesni pop govori na nedjeljnoj misi sumnjivo kosi s gradivom biologije. Zaključak da metafizičke pretpostavke religije u kojoj smo slučajnim spletom okolnosti odgojeni nisu istinite nije spomen-ploča našem kritičkom promišljanju. Da mnogi ireligiozni wokeovci nisu kritički mislioci bjelodano je već prema njihovoj licemjernoj nedosljednosti: kršćanstvo kao da je vječiti predmet sprdnje, ali ne daj Bože da se išta kaže protiv islama, a da ne uzleti optužba “islamofobije”. Time dokazuju da njihova kritika kršćanstva ne proizlazi iz zdravih temelja, već pukog pomodarstva ili možda oikofobije (odbojnosti prema vlastitoj kulturi). A praznovjerje nalik vjerskom nastavlja iskakati i u nereligijskom kontekstu u obliku astrologije, parapsihologije, karme, New Agea, čudovišta iz Loch Nessa, ili Oujie. A ne promišlja li se kritički kad su u pitanju empirijski sudovi poput ovih, stvar je još složenija u svijetu vrijednosnih sudova, kao što je ranije rečeno. Homo sapiens nije evoluirao da primjenjuje neutralnu, kritičku rigoroznost u potrazi za istinom, već da uglavnom racionalizira ono što mu intuitivno odgovara.

***

Pišući o radikalnoj ljevici, ne mogu se ne prisjetiti citata iz filma Aarona Sorkina Čikaška sedmorka. Ondje Tom Hayden (Eddie Redmayne) u 1960-ima prikladno opisuje nedaću koju izazivaju zanesenjaci poput nekih wokeovaca:

“Idućih 50 godina, kad ljudi pomisle o progresivnoj politici, prisjetit će se tebe. Prisjetit će se tebe i tvojih idiotskih sljedbenika koji vojnicima dijele tratinčice i pokušavaju potaknuti Pentagon da levitira. Neće se prisjetiti jednakosti ili pravde, neće se prisjetiti obrazovanja ili siromaštva ili napretka. Prisjetit će se gomile napušenih, izgubljenih, nepristojnih, prostačkih, razuzdanih gubitnika. I izgubit ćemo izbore.”

I tako, kad se danas netko prisjeti ljevice, u mislima mu nije uglađen i razuman ljevičar kakve predstavlja Hayden, već masa razularenih i šarolikih marksističkih studenata koji kao da preziru čitav svijet. Želi li radikalan dio ljevice stanje promijeniti nabolje, onda neka počne shvaćati ozbiljno i sebe i neistomišljenike. Mora biti otvoren prema dijalogu, ne kulturi otkazivanja; tolerantan, ne netolerantan; skeptičan, ne zaslijepljen iluzijom vlastite pravičnosti; ispunjen dozom poštovanja prema trenutačnim sustavima, ne željan posvemašnjeg uništenja; predan Jeffersonovoj potrazi za istinskom srećom, ne besmislenim hedonizmom; vođen znanstvenom rigoroznošću i lucidnošću, ne nerazumljivim postmodernističkim šarlatanstvom.

Dakako da jednako načelo vrijedi i u drugom smjeru. Današnje desničare može se okriviti za propagiranje pogubnih teorija zavjera, negiranje činjenica, kultove ličnosti, raspirivanje demokratske nestabilnosti, gušenje smislenog napretka upornim zagovaranjem tradicije, ili golemo praznovjerje. Ali želi li dio woke ljevice odati dojam da se povodi kritičkim promišljanjem, a ne nečime što vanjskim promatračima na prvu djeluje poput religijskog dogmatizma, nužno je promijeniti strategiju.

Vratimo se ishodišnom problemu. Je li woke religija? Pa, pojam obuhvaća čitav dijapazon ideja i obrazaca ponašanja, pa je lako povući paralele između nj i nekih aspekata bilo koje iz oceana religija. Problem je semantičke prirode – i religija i woke nezgrapni su i neprecizni termini – a ovisno o našoj proizvoljnoj definiciji, slobodni smo woke karakterizirati kao religiju. Međutim, priklonimo li se definiciji da je religija vjera u nešto nadnaravno, woke je nešto drugo. A nije ni religija potražimo li u nj kodificiran sustav sa svetom knjigom, relikvijama, božjim poslanicima ili vjerskim figurama. U najboljem slučaju, tek je nešto što nas podsjeća na određene aspekte vjere. Kao i inače u društvu, najveća nedaća dolazi u obliku radikalizma.

Što je s hipotezom supstitucije kao takvom? Ona podrazumijeva da je religija – odnosno, dogmatična pripadnost nekakvom ideološkom sustavu – neminovna u ljudima. Uklonimo li tradicionalnu religiju, zakačit ćemo se za kakav drugi sustav, potencijalno pogubniji. Ne tvrdim kategorički da hipoteza nije istinita, ali iznosim da zasad nemamo validne dokaze vjerovati da ona to jest. Kad bih morao okušati vlastitu sreću, prije bih se kladio na to da je woke privremeni zapadnjački (uglavnom američki) pomodni trend s nekim dobrim, nekim lošim aspektima; Internet je uglavnom taj koji ga održava na životu i radikalizira, ali postoji mogućnost da će se razvodniti u narednim godinama. Zajednički čimbenici koji igraju ulogu u woke pokretu i tradicionalnim religijama, a koje društvene mreže podražavaju, jest općenita sklonost Homo sapiensa tribalizmu, konformizmu, intuicionizmu, pravovjerju, iracionalnosti itd. Još nam uvijek manjkaju pouzdani dokazi da je religija per se neizbježna u većini ljudi, pa nema potrebe preuranjeno vapiti kako je stoga najbolje “vratiti se kršćanstvu”. Podastru li se s vremenom snažniji dokazi za hipotezu supstitucije, promijenit ću mišljenje. Otvoren sam prema tomu da sam i sad posve u krivu. Ali zaključak na koji me trenutačno upućuju dokazi jest taj da, uklonimo li tradicionalnu religiju iz Homo sapiensa, on i dalje ostaje Homo sapiens, potencijalno podložan jednakim mehanizmima koji proizvode zavodljive religije, kultove i pokrete. Bez obzira na to radi li se o radikalnom wokeu, kršćanstvu, islamu, trampizmu, mandeizmu, maniheizmu, nacizmu, komunizmu, piramidalnim shemama, Serapisovu kultu, scijentologiji ili čemu sličnom, rješenje ne počiva u prepuštanju štetnim impulsima, već u njihovu osvješćivanju i aktivnoj borbi protiv njih. Dobar dio stanovništva već i sad ne štuje bogove, nema svetu knjigu u rukama, i ne klanja se pred oltarima. A ako to mogu i oni, možemo i mi. Nastavimo slijediti plemeniti ideal prosvjetiteljstva: vodimo li se razumom i istinom, svijet će biti ljepši.